Dva desetljeća poslije kraja socijalizma, zbornik radova

392 Pages·2014·3.479 MB·Croatian

by  Marko Kostanić, urednik

C
R
S

Z
B
O
R
N
IK
DVA DESETLJEĆA
POSLIJE KRAJA
SOCIJALIZMA
ZBORNIK RADOVA
1
K Izdao: Centar za radničke studije
NI
R
O
B Godina: 2014.
Z

S
R Urednik: Marko Kostanić
C
Lektura: Marina Ivandić / Marko Kostanić
Korektura: Marko Kostanić
Dizajn: Studio Borčić
Tiskara: Denona
Tiraža: 800
Izdanje ove publikacije financijski je podržala
Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe
ISBN 978-953-58399-0-3
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne
knjižnice u Zagrebu pod brojem 000921236.
2
SADRŽAJ C
R
S

Z
B
O
R
N
IK
5 UVOD
I. NASLJEĐE SOCIJALIZMA
8 Neke lekcije jugoslovenskog radničkog samoupravljanja za
antikapitaliste danas, Vladimir Unkovski Korica
26 Evropske integracije pre evropskih integracija: o poreklu sadašnjih
dužničkih kriza u bivšoj Jugoslaviji, Andreja Živković
54 Trajektorija režima akumulacije u Hrvatskoj, Vladimir Cvijanović
66 Makroekonomski okvir stvaranja i razaranja industrijske
proizvodnje u Hrvatskoj, Domagoj Mihaljević
112 Iz socijalizma natrag u kapitalizam: repatrijarhalizacija društva i
re-domestifikacija žena, Lilijana Burcar
II. RESTAURACIJA KAPITALIZMA I DOMETI OTPORA
152 Razvojni modeli i kriza u istočnoj Europi, Joachim Becker
190 Od gradualne tranzicije do neoliberalne restauracije – primjer
Slovenije, Sašo Furlan
203 Kriza i klasna dinamika u Sloveniji 1995. – 2012., Marko Kržan
3
K 220 Između postsocijalizma i protosocijalizma, Primož Krašovec
NI
R
O
B 243 Sindikati, socijalna moć i socijalni pokreti u Hrvatskoj, Heiko Bolldorf
Z

S
R
C
III. KRIZA I ZAMETCI NOVIH POKRETA
279 Komodifikacija javnog sektora: slučaj zdravstva, Jelena Kranjec
290 Breme dvostruke krize: tekstilne radnice, uništenje tekstilne
industrije i ekonomska kriza, Andrea Milat
309 Povratak otpisanih: konture novog radničkog pokreta na Balkanu,
Goran Musić
322 Ka nacrtu razvojno-egalitarne znanosti, Toni Prug
4
C
R
S

Z
B
O
R
N
IK
UVOD
Sve države nasljednice bivše Jugoslavije kretale su se u osnovi sličnim putanjama,
kako po pitanju socioekonomskog razvoja, tako i po pitanju političkog i ideološk-
og tumačenja tih procesa u mainstream diskursu. Socioekonomski, restauracija
kapitalističkih proizvodnih odnosa, u kombinaciji s progresivnom asimilacijom
u (neo)liberalne tržišne režime s Europskom unijom i drugim regijama kapital-
ističkog centra, dovela je do obuhvatne deindustrijalizacije, socijalne polarizacije
i rastuće zaduženosti (kako javne tako i privatne). Ti procesi su institucionalno
i ideološki osnaženi upućivanjem na nužnost „modernizacije“ neoliberalnog
usmjerenja. Konačni politički cilj „Europske integracije“, koji dijeli većina pri-
padnika političkih i intelektualnih elita u državama nasljednicama Jugoslavije,
pritom igra dvostruku ulogu pogonske snage i zadnje instance legitimacije tih
procesa. Istovremeno, socijalne implikacije kapitalističke restauracije i prista-
janja na u osnovi neoliberalnu „modernizacijsku“ agendu (ohrabrene i aktivno
promicane od strane MMF-ovih programa „strukturne prilagodbe“ i preporuka
EU-a u korist produbljivanja tržišnih „rješenja“ za ekonomska i socijalna pitan-
ja), pritom su ostale bez političkog odgovora i adekvatne teorizacije s ljevice.
Ideološka inkriminacija marksizma zbog njegovih veza s jugoslavenskim socijal-
5
K ističkim projektom i paralelni – i s tim procesom povezani – dramatični uspon
NI
R nacionalizma krajem osamdesetih i tokom devedesetih, izbrisali su ili gotovo do
O
B nevidljivosti zaklonili klasno pitanje, i to upravo u trenutku njegova historijskog
Z
povratka kao neposredne društvene stvarnosti. Intelektualni konformizam i opća
S
R klima ideološkog suzbijanja antikapitalističkih ideja i tradicija mišljenja igrali su
C
značajnu ulogu u potiskivanju pitanja vezanih za problematiku klasnih odnosa
i socijalne pravde. Povlačenje nacionalističke plime, međutim, ni po čemu nije
propravilo tu situaciju. Umjesto ljevice, (neo)liberalna inteligencija se uspjela
nametnuti kao opozicija i alternativa nacionalizmu. U tom procesu, socijalističke
ideje su ponovno ideološki denuncirane kao samo još jedan oblik „kolektivis-
tičkih“ i „totalitarnih“ tendencija, navodno duboko srodnih s nacionalizmom
Cilj konferencije „Dva desetljeća nakon kraja socijalizma“ održane 2012. godine
bio je pružiti platformu za izmjenu ideja i predstavljanje teorijskih radova i
istraživačkih projekata iz kritičke (pretežno, ali ne isključivo marksističke) per-
spektive na centralne teme i pitanja postsocijalističkog perioda. U kontekstu još
uvijek hegemonijskog antimarksističkog „common sensea“, kako u akademskom
polju, tako i u javnom raspravama, ova konferencija imala je ambiciju postati
jednom od fokalnih točaka u razvoju potencijalno kontra-hegemonijske nove
post-jugoslavenske teorijske ljevice, kritične spram kapitalističke restauracije i
njezinih socio-ekonomskih i političkih učinaka. Namjera nam je bila predstaviti
teorijski i empirijski dobro fundirana istraživanja iz lijeve perspektive i time se
suprotstaviti dominantnim nacionalističkim i/ili (neo)liberalnim narativima,
kako po pitanju tumačenja propasti Jugoslavije, tako i po pitanjima socijalnih,
ekonomskih i političkih razvojnih putanji njezinih država nasljednica. Svrha
ovoga skupa je bila okupiti kritičke istraživače iz različitih post-jugoslavenskih
država i predstaviti istraživanja na temu obrazaca ekonomske integracije država
nasljednica u europski i svjetski kapitalizam, nove međunarodne podjele rada
nakon propasti realsocijalizma i prirode promjena režima reprodukcije radne
snage u tom geo-ekonomskom i regionalnom kontekstu. Pred vama se nalaze
rezultati tog skupa u obliku zbornika prilagođenih izlaganja.
6
I. NASLJEĐE SOCIJALIZMA C
R
S

Z
B
O
R
N
IK
7
K NEKE LEKCIJE JUGOSLOVENSKOG
NI
R
O RADNIČKOG SAMOUPRAVLJANJA
B
Z
S ZA ANTIKAPITALSTE DANAS
R
C
Vladimir Unkovski-Korica
UVOD
„Fabrike radnicima, nešto što do sada nikad nije postignuto!“ navodno je uzviknuo
Tito kada je delegacija vodećih komunista došla da ga ubedi u ideju radničkog
samoupravljanja u proleće 1950. godine. Priča koju je u više navrata prepričavao
Titov najpoznatiji disident, a tadašnji član najužeg rukovodstva Milovan Đilas
gotovo sigurno nije verna istorijskoj istini, ali sadrži bitan uvid u rezonovanje
komunističkog vrha pri uvođenju novog sistema na leto te godine. Neposredan
kontekst ove istorijske odluke bez sumnje je bio sukob između Jugoslavije i
Sovjetskog Saveza koji je izbio dve godine ranije. Budući da je do 1948. godine
Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) verno veličala Sovjetski Savez kao poželjni
model socijalizma, ona je sada morala da objasni da je tamo zapravo došlo do
izdaje socijalizma, a da je upravo odbrana Jugoslavije doslovno značila njegovu
odbranu Vođstvo KPJ okarakterisalo je Sovjetski Savez kao „državnokapitalis-
tičku despotiju“ u kojoj je država ostala glavni poslodavac i, stoga, eksploatator
radničke klase. Umesto da odumire, sovjetski državni aparat vremenom je jačao.
Zato bi ukidanje najamnog odnosa u Jugoslaviji bilo polazna tačka odumiranja
države. Kako je na Trećem plenumu Centralnog komiteta KPJ krajem 1949.
rekao Kardelj, jačanje demokratskih odnosa u proizvodnji i formiranje radničkih
saveta upravo je ono što bi Jugoslavija svetu ispostavila kao razliku „između nas
i njih“.1 To je Jugoslaviji omogućilo da se predstavi kao „treća strana hladnog
rata“. Jugoslovenski model na Istoku se javljao kao validna alternativa u svakoj
1 Petranović, Končar i Radonjić, Sednice, str. 480.
8