Table Of ContentNormativna etika
Tomislav Bracanović
Institutza
filozofiju
Zagreb, 2018.
SADRŽAJ
Predgovor 7
1. Moralno mišljenje 9
2. Etički relativizam 17
3. Teistička etika 43
4. Etički egoizam 71
5. Utilitarizam 101
6. Deontologija 139
7. Etika vrline 173
Bibliografija 205
Kazalo 217
Predgovor
( >v;i lcnjiga donosi kritički pregled osnovnih teorija normativne etike.
< 'ilj joj je pružiti čitateljima uvid u središnje ideje tih teorija te analizu
n.ijvažnijih argumenata kojima se one potkrjepljuju ili kritiziraju. Knjiga
|c namijenjena filozofima i ostalim stručnjacima - iz humanističkih,
ilmsivenih i prirodnih znanosti - koji se zanimaju za probleme moralne
111< >/.ofije i metode njihova rješavanja. Knjiga je zamišljena i kao potenci-
jalna literatura za sveučilišni studij filozofije, ali i za druge studije u kojima
eiičkc teme zauzimaju istaknuto mjesto, kao što su pravo, politologija,
mk iologija, ekonomija, novinarstvo, medicina i dr.
U prvome poglavlju objašnjena su ključna obilježja i pojmovi mo-
ulnog mišljenja, a svako od preostalih šest poglavlja obrađuje po jed-
1111 leoriju normativne etike: etički relativizam, teističku etiku, etički
(j'.oi/am, utilitarizam, deontologiju i etiku vrline. Iako se knjiga bavi u
prvome redu problemima, a ne poviješću normativne etike, na mjestima
n.i lcojima je to bilo moguće nastojao sam pružiti barem djelomičan
uvid u njihov povijesni kontekst i moguće konkretne implikacije, oso-
hito kroz kratke ilustracije ili primjere u izdvojenim okvirima. Iz istoga
u/.loga, prilikom navođenja pretisaka, ponovljenih izdanja ili hrvatskih
prijevoda nekih klasičnih djela, u uglatim zagradama navodim godinu
pi vog objavljivanja izvornika.
Tekst knjige objavljuje se po prvi put, uz izuzetak triju odsječaka
u drugome poglavlju (“Neodređenost pojma ‘kultura”, “Stvaranje ne-
Ik-ksibilne kulture” i “Kulturne razlike ne impliciraju temeljna moralna
neslaganja”) koji su u djelomično izmijenjenom obliku preuzeti iz moga
r hmka “Respect for cultural diversity in bioethics: Empirical, conceptual
.md normative constraints” {Medicine, Health Care andPhilosophy 14[3],
.>011:229-236).
Rukopis knjige u dijelovima ili u cjelini pročitali su i korisnim
komentarima popratili Pavel Gregorić, Tomislav Janović, Tvrtko Jolić,
I .ovorka Mađarević, Davor Pećnjak, Neven Sesardić i Matej Sušnik. Elvio
Baccarini i Boran Berčić, kao recenzenti knjige, također su mi dali više
korisnih sugestija. Svima im zahvaljujem na pruženoj pomoći, što ne
podrazumijeva, dakako, da se oni slažu sa svime što u knjizi tvrdim ili
da su odgovorni za njezine eventualne pogreške.
Tomislav Bracanović
1. Moralno mišljenje
Normativna etika, moralna teorija ili etika prvoga reda ogranak je etike
tTija je svrha propisati opće norme ili načela na osnovi kojih će ljudi
moralno razmišljati i djelovati. Propisivanje normi ili načela normativnu
riiku razlikuje od deskriptivne etike - ogranka etike koji se bavi isklju-
t ivo opisivanjem ili objašnjavanjem načina na koji moralno mišljenje i
ponašanje funkcionira. Propisivanje normi ili načela normativnu etiku
i.ikođer razlikuje od metaetike - etike drugoga reda koja se ne bavi pro-
pisivanjem djelovanja, već znatno apstraktnijim pitanjima o samoj etici
kao disciplini, poput pitanja mogu li moralni sudovi uopće biti objektivni
ili pitanja na što se pojmovi moralnoga govora, kao što su “dobro” ili
'ispravno”, uopće odnose. Propisivanje normi koje su opće, u smislu da
v.r/e za sva područja života i djelovanja, normativnu etiku razlikuje od
pi imijenjene ili praktične etike — ogranka etike koji također propisuje
i iorme, ali norme koje nisu opće, nego namijenjene za specifična područja
djclovanja i specifične tipove moralnih problema kao što su eutanazija,
pobačaj, prava životinja, zaštita okoliša, pornografija ili smrtna kazna.
Za razumijevanje naravi normativne etike korisno je poći od pitanja
0 tome što je differentia specifica moralnog mišljenja, odlučivanja i dje-
lovanja. Treba uočiti da ovo pitanje još uvijek nije pitanje o kriterijima
prcma kojima će se ono što je moralno ispravno razlikovati od onoga
sio je moralno pogrešno. To je samo pitanje o tome po čemu se moral-
mo mišljenje razlikuje od drugih vrsta mišljenja kao što su znanstveno,
1 sictsko ili svakodnevno mišljenje. Budući dasu raziike između ovih vrsta
inišljenja najvidljivije u njima pripadajućim tipovima jezika, u nastavku
iVmo se usredotočiti na neke njihove paradigmatične tvrdnje.
Uzmimo tvrdnje poput “Obećanja treba ispunjavati”, “Moja susjeda
jc poštena osoba” ili “Varanje na ispitu je zabranjeno”. To su tipične mo-
i.ilne tvrdnje čija je specifičnost to što se u njima pojavljuju termini koji
sc, ovisno o kontekstu, nazivaju normativnim, evaluativnim, vrijedno-
snim, preskriptivnim ili proskriptivnim terminima. Riječ je o terminima
poput lspravno , pogresno , dobro , zlo , posteno , neposteno ,
“pravedno”, “nepravedno”, “treba”, “smije”, “zabranjeno”, “dopušteno” i
sl. Takvi termini izražavaju nečiji odobravajući ili osuđujući stav prema
određenoj stvari, postupku ili osobi. Oni zahtijevaju ili zabranjuju, potiču
ili suzbijaju, hvale ili prekoravaju. U etici, na sličan način, specifičnost
moralnih ili normativnih teorija jest to da nastoje odrediti, koristeći se
određenim skupom normativnih termina i posebnih argumenata, što
bi ljudi trebali činiti (što je moralno ispravno), a što ne bi trebali činiti
(što je moralno pogrešno).
Normativnim tvrdnjama obično se suprotstavlja deskriptivne tvrdnje
koje opisuju ili utvrđuju određene činjenice, ali koje niti odobravaju
niti osuđuju, niti zahtijevaju bilo kakvo djelovanje ili suzdržavanje od
djelovanja. Primjerice, tvrdnja “U učionici ima 20 klupa” ne izražava
niti odobravajući niti osuđujući stav o broju klupa u učionici. Ona samo
konstatira broj klupa u učionici, ali ne i stav o tome je li taj broj poželjan
ili nepoželjan. Riječ je o tvrdnji koja nalikuje na znanstvene tvrdnje. Ona
kaže da nešto jest slučaj i postoje empirijske metode kojima možemo
provjeriti njezinu istinitost. Dakako, neke činjenične ili znanstvene
tvrdnje nam se mogu i ne sviđati, ali to ne utječe na njihovu istinitost
ili prihvaćanje. Nekome se može ne sviđati to što Zagreb nema podze-
mnu željeznicu ili to što ljudi i majmuni imaju zajedničkog evolucijskog
pretka, ali, ako se radi o racionalnoj osobi, ona ne može odbiti prihvatiti
te tvrdnje nakon što joj se predoče odgovarajući dokazi.
Tvrdnja “U učionici ima 20 klupa” činjenična je tvrdnja, dakle, čija
istinitost ovisi isključivo o tome postoji li stanje stvari koje ona opisuje.
Ako se netko ne slaže s ovom tvrdnjom i smatra da u učionici ima 19
klupa, to neslaganje može se riješiti jednostavno — prebrojavanjem klupa.
U ovome se očituje druga važna razlika između moralnih i činjeničnih
tvrdnji. Dok istinitost ili neistinitost činjeničnih tvrdnji u načelu možemo
empirijski provjeriti, nije jasno kako bismo to mogli učiniti s moralnim
tvrdnjama. Ako netko tvrdi “Samoubojstvo je pogrešno”, a netko drugi
“Samoubojstvo je ispravno”, ne čini se da te tvrdnje možemo potvrditi
ili opovrgnuti empirijskim ispitivanjem kao što to možemo u slučaju
činjeničnih ili znanstvenih tvrdnji. Razlog tome je to što nije jasno kako
bi točno svojstva poput “pogrešnosti” ili “ispravnosti” trebala izgledati
i da li ona uopće postoje.
Mnogi se filozofi slažu da pitanja koja se tiču normi ili vrijednosti
ne možemo rješavati onako kako rješavamo pitanja koja se tiču činjenica.
Zahvaljujući Davidu Humeu (2006 [1739-1740]), metodološko pravilo
protiv takva miješanja normativnog i činjeničnog diskursa postalo je
poznato kao “Humeov zakon” ili “Humeova giljotina”. To pravilo glasi:
Iz deskriptivnih premisa, koje isključivo opisuju ili utvrđuju činjenice
(koje ne uključuju nikakve evaluativne pojmove), ne može se na de-
duktivno valjan način izvesti normativna konkluzija (koja uključuje
cvaluativne pojmove). Drugim riječima, iz premisa koje isključivo tvrde
da neštojestslučaj ne može se izvesti konkluzija koja tvrdi da nešto treba
hiti slučaj. Isključivo iz premise “Roditelji su nam dali život” ne može
se izvesti konkluzija “Dakle, roditelje treba poštovati”, jer ona sadrži
tcrmin “treba” kojeg u premisi nema. Konkluzija bi se mogla učiniti
deduktivno valjanom tako što ćemo zaključku dodati još jednu premisu
koja može glasiti “Treba poštovati onoga tko nam je dao život”. U ovoj
verziji zaključka ne bi se dogodila nikakva “pojmovna alkemija” u vidu
neobrazloženog pretvaranja “jest” iskaza u “treba” iskaze, iako se postavlja
pitanje, dakako, kako bismo obrazložili uvođenje ove dodatne premise.
Pravilo slično Humeovu zakonu ideja je “naturalističke pogreške”
koju je formulirao George Edward Moore (2009 [1903]). Prema Mooreu,
normativne ili vrijednosne termine kao što su “dobro” ili “ispravno” nije
inoguće definirati pomoću bilo kojih prirodnih (naturalističkih) termina
kao što su “ugodno”, “evolucijski razvijenije”, “društveno odobreno” i sl.
Moore tvrdi da “dobro” jednostavno ne znači isto što i bilo koji termin
koji se odnosi na prirodne činjenice i da se stoga takve činjenice nikada
ne mogu nalaziti u temeljima etike. Kako bi pokazao da “dobro” nije
istoznačno s bilo kojim prirodnim svojstvom Moore koristi jednostav-
nu jezičnu provjeru koju naziva “argument otvorenoga pitanja”. Prema
ovom argumentu, ako i pokušamo “dobro” definirati pomoću nekog
prirodnog svojstva, značenje “dobra” i dalje ćemo vidjeti kao različito od
značenja dotičnog prirodnog svojstva. Primjerice, ako “dobro” pokušamo
definirati kao “ugodno”, slijedilo bi da su “dobro” i “ugodno” sinonimi.
Međutim, dok pitanje “Gledanje filmova je ugodno, ali je li ono ugodno?”
predstavlja “zatvoreno” (besmisleno) pitanje, pitanje “Gledanje filmova
jc ugodno, ali je li ono dobro?” za kompetentnog govornika bilo kojeg
prirodnog jezika predstavlja “otvoreno” (smisleno) pitanje. To pokazuje,
smatra Moore, da se značenje riječi “ugodno” razlikuje od značenja riječi
“dobro” i da stoga tvrdnje o “dobru”, navodno, nije moguće svesti ni na
kakve tvrdnje o prirodnim činjenicama ili svojstvima.
Uvedimo sada u raspravu tvrdnje o ukusu i lijepome ponašanju,
poput “Najbolji dio televizijskog programa je sport”, “Sandale se slažu
s čarapama” ili “Rukovanje treba trajati dugo”. S ovima i njima sličnim
tvrdnjama mnogi se neće složiti, ali ta neslaganja nisu problematična.
Većina ljudi smatra da rješenje takvih neslaganja nije moguće, ali da
zapravo nije ni potrebno, jer prihvaćaju da različiti ljudi jednostavno
imaju različite ukuse i da ih ne moraju nikome opravdavati. Ljudi
koji se strogo ne pridržavaju praviia lijepog ponašanja ili koji imaju
drukčije modne ili gastronomske stavove obično ne izazivaju ozbiljnije
protivljenje. No odnos prema moralnim stavovima je drukčiji. Razlike
u moralnim stavovima izazivaju ozbiljne prijepore, što pokazuje da je
ljudima do moralnih pitanja stalo znatno više i na drukčiji način nego do
pitanja o ukusima i pravilima lijepoga ponašanja. Dovoljno je sjetiti se
rasprava o pobačaju ili homoseksualnom braku - takvu žustrinu sigurno
ne bismo vidjeli u raspravama o tome je li košarka bolja od nogometa
ili je li francuska moda ili kuhinja bolja od talijanske.
Ono što moralne stavove razlikuje od stavova o ukusima te ih na
neki način ponovno približava činjeničnim iii znanstvenim stavovima
pretpostavka je koju dijeli većina ljudi: da je moralne stavove moguće
racionalno obrazložiti ili opravdati. Ako neka osoba preferira posebnu
vrstu modnog izričaja ili kuhinje, ne čini se suvislim od nje zahtijevati
da nam pruži objektivne razloge za svoje preferencije. Takve se prefe-
rencije jednostavno razlikuju i ne mogu se opravdati ničim temeljnijim.
Nasuprot tome, kada neka osoba zastupa moralne stavove različite od
naših, čini se suvislim zahtijevati od nje da opravda te stavove odnosno
da obrazloži zašto bi njezini moralni stavovi bili prihvatljiviji od naših.
Ako netko smatra, primjerice, da je pobačaj moralno dopustiv, imasmisla
postaviti mu pitanje koje razloge ima za taj stav. U moralnim pitanjima
razlozi su očito važni i većina filozofa se slaže, u najopćenitijem smislu,
da je etika racionalna djelatnost u kojoj bolji i lošiji razlozi postoje.
Normativno stajalište za koje njegov zastupnik uopće ne bi nastojao
ponuditi razloge bilo bi odbačeno kao neprihvatljivo.
Specifičnost moralnog mišljenja dobro ilustrira usporedba s još
jednim, također normativnim područjem ljudskoga života: zakonom i
zakonskim normama. I moralne i zakonske norme imaju sličnu svrhu -
urediti način na koji ljudi jedni s drugima postupaju - i u tom se smislu
zakonske norme mogu promatrati kao institucionalizirani nastavak mo-
ralnih. I moralne i zakonske norme koriste sličan, nerijetko istovjetan,
normativni jezik i izraze, poput “zabranjeno”, “dopušteno” ili “obvezno”.
No zakonske i moralne norme razlikuju se u više ključnih aspekata.
